Volja ili htijenje

Volja. Ta najveća snaga, što u čovjeku može biti. Ona je zaslužna za mnogo toga. Zaslužna je za životne uspjehe, povijesne preokrete, pa čak i za one naizgled malene stvari u životu. Ona je sila koja čovjeka tjera naprijed, da u uri bijede glavom gleda gore, a u epizodi sreće da ne zaboravi na ono što ga je dovelo do tog veselja. Dakako, volja je nešto što može poslužiti i za ostvarenje nedjela, od onih najmanjih, sitnih nedaća, do najokorjelijih zločina zapamćenih u vremenima poznatim čovječanstvu.

Neki ljudi nemaju volje. To je osjećaj s kojim se može poistovjetiti svatko. Svaki čovjek se barem par puta našao u stanju nepripremljenosti, neodlučnosti i neispunjenosti. Okolnosti takvih patnji su različite. Kod nekih se radi o poslovnom neuspjehu ili gubitku voljene osobe, a kod nekih se radi o nečemu skroz trivijalnom, poput dobivanje neke neočekivano loše ocjene u školi. Koliko god se razlikuju između ljudi, jedna misao je zajednička svima koji se nađu u takvoj neprilici – da bi trebali stati. Upravo to najveće je zlo u cijeloj situaciji.

Kada vam život u ruke preda nesreću, najveća greška koju možete napraviti u tom trenutku jest da stanete. To je poziv da odustanete od svega što ste napravili do tog trenutka. To je poziv da odustanete od svojih životnih ciljeva, da odbacite ljude oko sebe i povučete se, da izgubite svoja načela.

To je bodež u leđima koji vam naređuje da sebi kažete “NE!”

Čovjek koji govori sebi da “ne može” ograničava svoj potencijal i srozava ga. Ozljeđuje svoju dušu i svodi je na ljusku. Gubi komadić po komadić sebe, baš onako kao što bi mala djevojčica ubrala tratinčicu iz vrta i trgala ju laticu po laticu, pritom ponavljajući riječi „Voli me, ne voli me”. U unutrašnjosti bezvoljne osobe, to je zapravo duševni “građanski rat” koji se vodi između crnila koje je počelo obuhvaćati osobu i onog dijela koji želi nastaviti hodati putem sudbine i izbaviti se iz svojih okova. To je sukob između one ljubavi koju čovjek još uvijek gaji prema sebi i nezadovoljstva koji postaje prijezir prema sebi, to je istinska alegorija na „Voli me, ne voli me”, zato što se osoba pokušava ponovno pronaći, a jedino što ju može izbaviti je volja. Volja za boljitkom, volja za postignućem i volja za životom. Ovo su neotuđive sastavnice psihe svakog čovjeka i kada su one povrijeđene, ispravljanje takvog stanja je nužno.

U konačnici, što je život bez volje, želje, interesa i zadanih ciljeva? Besmislica, eto što!

Tekst: Ivan Zrilić, 4. e