
Intervju s putopjesnikinjom Majom Klarić
Život u ruksaku piše stihove
„Knjige i vrata ista su stvar. Otvorite ih i prijeđete u drugi svijet.”, izjavila je jedna engleska autorica Jeanette Winterson. Ova tvrdnja svakako se odnosi i na našu sugovornicu Maju Klarić, cijenjenu i nagrađivanu hrvatsku putopjesnikinju i književnu prevoditeljicu. Majina djela pripadaju tzv. putopisnoj poeziji koja u hrvatskoj književnosti nije često zastupljena. U razgovoru otkrivamo kako je uspjela ostvariti vlastiti prepoznatljiv stil, koje su joj najdraže destinacije, kako uspijeva približiti književnost čitateljima te kako je nedavno ostvarila svoj dosanjani san, stoga pođimo zajedno na ovo putovanje s pjesnikinjom, hodočasnicom, planinarkom i pustolovkom Majom Klarić!
Putujući neprekidno otkrivam sebe
- Vlasnica ste zanimljivog nadimka – putopjesnikinja. Po čemu se Vaša djela razlikuju od ostalih putopjesnika?
Svaki pisac nastoji razviti svoj vlastiti prepoznatljiv stil pa se tako i ja trudim postići isto, oblikovati sebi svojstven autorski glas. Mislim da se on u mojim knjigama, kako poetskim tako i proznim, jasno čuje te da sam izgradila sebi svojstvenu atmosferu i pismo. Vjerujem da se kroz mojih šest knjiga čitatelji uspiju upoznati s tom putnicom, koja putujući neprekidno otkriva sebe, ljepotu dotad neistraženog svijeta i nostalgiju za onim što ostavlja za sobom i čemu se uvijek rado vraća.
Majino putničko iskustvo seže od europskih zemalja kao što su Portugal, Španjolska ili Irska preko zemalja Južne Amerike i dalekog Japana do zemalja Bliskog Istoka.
- Mislite li da je putopis dovoljno zastupljen u hrvatskoj književnosti?
Mislim da u suvremenoj hrvatskoj književnosti ima dosta putopisa, ali i da mnogi od njih ne zadovoljavaju kvalitetom i ne bih baš sve ni nazivala književnim djelima, već nečijim dnevnicima s putovanja.
- Kada se rodila Vaša ljubav prema putovanjima i koje zemlje obuhvaća Vaše putničko iskustvo?
Moja priča o početcima putovanja počinju već kada sam kao srednjoškolka, a i studentica, tražila načine kako da putujem i počnem istraživati svijet, a da to učinim što povoljnije. Kao studentica otkrila sam kako postoji mogućnost putovanja željeznicom, i to univerzalnom kartom. Putničko iskustvo koje sam ostvarila po svijetu seže od europskih zemalja kao što su Portugal, Španjolska ili Irska preko zemalja Južne Amerike i dalekog Japana do zemalja Bliskog Istoka.
- Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?
Različita i nova iskustva najveća su mi inspiracija, mislim da zato i putujem. Na putovanju je nemoguće neprestano ne doživljavati nešto novo pa makar se radilo samo o neobičnom izgledu neke lokacije, premda se na putu uvijek radi o puno više toga.
- Koja Vas je destinacija posebno inspirirala za pisanje?
Među zemljama koje su me najviše inspirirale na pisanje bile su Iran, Japan i Brazil – u kojem sam boravila tri puta na trima književnim rezidencijama. Tu sam se doista mogla sto posto posvetiti pisanju i osluškivanju unutarnjeg glasa. Iz svake destinacije nešto izvučem – neku pjesmu, pouku, prijateljstvo – ali jedna od najdražih destinacija mi je Japan, zbog egzotičnosti koja je u isto vrijeme tako poznata.
Hodočašće je moj omiljeni način putovanja
Majina zbirka poezije „Vrijeme badema” govori o hodočašću Camino de Santiago u Španjolskoj na koje se uputila prvi put 2010. godine.
- Propješačili ste mnogo kilometara s ruksakom na leđima. Je li to za Vas bio izazov ili jednostavno ljubav prema putovanjima?
Kad sam se prvi put okušala u putovanjima pješice – 2010. godine na hodočašću Camino de Santiago u Španjolskoj, o čemu govori moja knjiga „Vrijeme badema“ – znala sam da će mi to postati omiljeni način putovanja. Krećući se tako polako, stigneš sabrati sve dojmove, filtrirati ih u poeziju, u tekstove, u lekcije koje se u tebi duže zadržavaju. Nažalost, nije uvijek moguće pronaći dovoljno vremena za tako vremenski i kilometarski dugačka putovanja, ali ona su mi i dalje najdraža. Nastojim odlaziti i na kraća pješačka putovanja, primjerice Velebitski planinarski put i dijelovi puta Via Francigena u Italiji, koje sam također prehodala.
„Brzih 5”: 1. Omiljena knjiga: „Prorok“, Kahlil Gibran 2. Najupečatljiviji svjetski jezik: portugalski 3. Najimpresivnija kultura: japanska 4. Najčudniji običaj nekog naroda: religijski kult candomble u Brazilu 5. Omiljeno svjetsko jelo: moqueca (brazilski riblji gulaš)
- U hodočašćima susreli ste se, vjerujem, s puno različitih kultura. Kakav je osjećaj prilagoditi se kulturi drugog naroda?
Prilagođavanje nekoj novoj i drugačijoj kulturi tijekom putovanja je uvijek pokušaj, trud, nastojanje da je razumijemo, da shvatimo zašto je nešto takvo i što znači… Uvijek mi je zanimljivo istraživati nove običaje i prilagođavati se koliko god mogu, osobito ako je neko pravilo preduvjet boravka u određenoj kulturi – primjerice, nošenje marame u Iranu, izuvanje u kućama u Japanu i sl.
- Što jedan putopisac treba ponijeti u svojem ruksaku na takvu vrstu putovanja?
Samo osnovno! Malo odjeće ovisno o vremenskim uvjetima, osnovnu higijenu, dnevnik, mobitel… Što manje to bolje!
Ostvarenje jednog starog sna
Maja je vlasnica Bookmobila, prve putujuće knjižare u Hrvatskoj.
- Putem medija pročitala sam da ste osnivačica jednog pomalo otkačenog projekta – Bookmobila. Kako ste došli na ideju za ovaj projekt?
Kad sam se u ljeto 2019. vratila s umjetničke rezidencije u Brazilu, bila sam puna inspiracije. Tada sam se sjetila jednog starog sna – putovati kombijem, biti na cesti, imati pokretnu kuću, biti doma gdje god to poželim. Osim toga, oduvijek sam voljela istraživati načine kako da književnost približim čitateljima, kako da poeziju učinim pristupačnijom, kako da ona dođe tamo gdje možda nije lako dostupna ili gdje je ljudi baš ne čitaju. Kad sam donijela tu odluku, počela sam se raspitivati po raznim portalima, internetskim stranicama, oglasnicima… Nakon nekoliko mjeseci, u Rijeci sam pronašla ono što mi je odgovaralo – polovni VW Caravelle koji je odgovarao svim mojim potrebama i željama. Trebalo ga je iz temelja preurediti, pretvoriti u prostor u kojem ću moći spavati, pred kojim ću organizirati zbivanja. Zadala sam si zadatak da svakog dana napravim na njemu barem nešto, neku sitnicu, samo da se stvar zakotrlja. Malo pomalo, sve sam iz kombija izvadila, stavila nove bočne plohe, novi strop, klupicu, krevet, police… Bookmobil se polako rađao… Sada sam s njim na cesti već preko tri godine.
- Na koji način Bookmobilom književnost približavate čitateljima?
Gostovanja se uglavnom sastoje od razmjene knjiga i nekog književnog događanja – čitanja poezije, književnih radionica… Ima tu i programa za djecu, u dogovoru s vrtićima i školama, također u obliku radionica ili opuštenog druženja. Naposljetku, Bookmobil je svojevrsna pokretna knjižara, u njemu se u svakom trenutku mogu kupiti moje knjige što mi pomaže u daljnjem financiranju tog projekta.
- Osim pisanja, također ste i književna prevoditeljica. Možete li izdvojiti neke od prijevoda iz Vašeg prevoditeljskog opusa koji su Vam bili posebno izazovni ili neke za koje Vam je iznimno drago da ste ih preveli?
Jako mi je drago što sam dobila priliku prevesti dva dijela fantasy romana za mlade, „Amari”. Te su me dvije knjige kao prevoditeljicu uvele u svijet fantastične književnosti i osmišljavanje cijelog tog svijeta na hrvatskom jeziku za naše čitatelje. Svaki je prijevod i izazovan i lijep na svoj način, a od knjiga koje su mi jako drage su „Posljednji let“ i „Once there were wolves“ koja tek treba izići, australske spisateljice Charlotte McConaghy.
- Za kraj, imate li u planu posjetiti neke nove destinacije kao moguće inspiracije za nastanak nekih novih djela?
Imam mnogo ideja i nijedan konkretan plan, no to se dosad pokazalo kao najbolja kombinacija za pustolovine!
Tekst i fotografije: Mia Matković, 3. e







