Iako „slučajna”, uvijek je ukorak s vremenom

Povodom 150. rođendana naše škole, proveli smo intervju s pedagoginjom – Spomenkom Vujčić. Kao stručna suradnica, naša pedagoginja ima važnu ulogu u odgojno-obrazovnom procesu škole. Ona svakodnevno surađuje s učenicima, profesorima, ostalim djelatnicima i roditeljima. Puno toga doznaje o nama, pomaže nam u rješavanju školskih i osobnih problema te nas usmjerava i podržava.

• Smatrate li da su Vas iskustva iz djetinjstva oblikovala kao osobu i pedagoginju?

Da, iz više razloga. Prvo bih istaknula da oduvijek volim životinje. Odrasla sam s bakom na selu gdje sam puno vremena provodila vani i sa životinjama. Bilo je i trenutaka kada sam spavala s njima. Takav način života me naučio empatiji i brizi za druge. S druge strane, oblikovao me je i odnos s bratom. Brat je uvijek bio emotivniji od mene, a pri tome sam mu pomagala i bila podrška. Smatram da sam ja morala biti „čvrsta“ u onim trenutcima u kojima me on trebao i time naučila biti „čvrsta“ kada je to potrebno.

• Što Vas je motiviralo na rad s učenicima?

Slučajno sam upisala studij koji sam završila. Prvotna želja je bila upisati studij za turističkog komunikologa, ali sam prijavila i sociologiju, pedagogiju te filozofiju. Upisala sam sociologiju i pedagogiju bez plaćanja školarine, dok sam na studiju za turističkog komunikologa bila ispod crte. Zato sam išla linijom manjeg otpora te upisala sociologiju i pedagogiju. Takav je bio put – „slučajni pedagog“.

• Jeste li se ikada zamišljali u nekom drugom zanimanju?

Jesam. Cilj upisa pedagogije bio je da jednog dana imam vlastiti privatni vrtić. To je bio jedan od glavnih razloga zašto sam upisala pedagogiju. Kako bih mogla imati svoju firmu i vrtić, ali to nikada nisam realizirala.

• Volite li svoje zanimanje – zašto?

Naravno. Volim ga zato što je uzbudljivo, svaki se dan događa nešto novo i uvijek smo u „trendu“ (haha). Stalno smo ukorak s vremenom, pogotovo mi u srednjoj školi. Kako se djeca mijenjaju i mi se uvijek mijenjamo s njima.

• Kako izgleda Vaš radni dan?

Nijedan radni dan nije isti. Sve ovisi o dobu godine, odnosno o tome koje su aktivnosti tada primarne. Na početku školske godine, pogotovo krajem prvog polugodišta, više se kontroliraju ocjene, planiraju se razne aktivnosti, a sada je velik fokus na natjecanja. Upisujem i pratim uspjehe učenika.

• Razmišljate li o školi i nakon nastave te koristite li svoja pedagoška znanja i izvan škole?

Pokušavam ne razmišljati o školi nakon radnog vremena, ali to nije uvijek moguće. Trudim se ne koristiti previše pedagoška znanja i izvan škole, ali ih ipak koristim. Ponajviše ih primjenjujem na nećakinjama i općenito u životu. Pokušavam vlastitim primjerima učenicima i ostalima pokazati neke vrijednosti.

• Kako Vas je promijenio rad kao pedagoginju?

Mislim da sam s vremenom očvrsnula. Na početku sam bila emotivnija. Mislim da sada manje plačem s učenicima nego što sam prije. Danas sam smirenija, ali i dalje suosjećajna. Smatram da mi je ovaj rad proširio vidike i učinio me boljom osobom.

• Što najčešće volite raditi u slobodno vrijeme?

Volim šetati. Najviše volim šetati po prirodu. Kada sam u Čazmi, volim prošetati uz nasip, uz rijeku Česmu. Također, obožavam životinje. Oduvijek se smatram zaštitnicom životinja i nemoćnih, nekoga tko se ne može zaštiti i obraniti. Oduvijek sam bila svojevrsni „Robin Hood“, kako u životu, tako i u školi.

• Volite li čitati?

Volim čitati sve što mi padne pod ruku. Čitam povijesne teme. Sada sam u fazi čitanja o kalorijama, anoreksiji i bulimiji. Orwella bih svima preporučila, stvarno je odličan. Čitam sve, ovisno o raspoloženju. Ne volim čitati ljubavne romane i kriminalistiku.

Intervju s pedagoginjom pokazuje koliko je rad pedagoga važan i složen. Njezina priča ističe kako strpljenje, empatija, predanost, ali i slučajnost čine njezin rad posebnim i ispunjavajućim, a njezina iskustva i savjeti mogu poslužiti kao inspiracija svim učenicima i djelatnicima škole.

Tekst i fotografija: Matija Lončarević, 3. a