
Intervju s učenicom Tijom Šavorić, vlasnicom kobile Allison
Velika su briga, ali uvijek su tu za druženje
U potrazi za učenicima koji imaju neobične kućne ljubimce upoznali smo učenicu 3. a razreda Tiju Šavorić, koja za ljubimca ima konja, tj. kobilu Allison. U razgovoru Tia nam otkriva kako se treba brinuti o konju, ali i o svom iskustvu jahanja te o prednostima i nedostacima u posjedovanju konja kao ljubimca.

- Predstavi nam svog kućnog ljubimca…
Moj kućni ljubimac je kobila Allison. Ima 13 godina, vrsta je kasač i boje je dorat. To je smeđa boja s crnom grivom.
- Kako vodiš brigu oko konja tijekom dana? Što najviše voli jesti? Koliko ga se treba češljati?
Briga o konju sadrži nekoliko etapa, a pod time, naravno, spada i čišćenje boksa. To se radi nekoliko puta dnevno. Također, konji se hrane više puta u danu, a jedu sijeno, zob i travu, tj. pašu. Allison jede sve, a najviše voli jabuke i mrkve. No, to su poslastice, a od obavezne hrane najviše jede sijeno. Bilo bi poželjno češljati konja svaki dan, a najbitnije je počešljati ga prije i poslije jahanja zato što mogu dobiti žuljeve ako su slučajno blatni. Češlja se cijeli konj od glave do kopita: glava, vrat, noge, trbuh, leđa i kopita.
- Gdje najčešće jašeš i što je toliko posebno kod jahanja?
Najčešće jašem na livadi koja je u sklopu Kasačkog kluba Bjelovar. Nekada idemo na teren van tog ograđenog prostora. Kod jahanja je posebna ta neka povezanost s konjem, pogotovo ako nađete konja koji vam odgovara. Osjeti se razlika između jahanja konja s kojim ste povezani i konja kojeg jašete bez osjećaja. Meni jahanje pomaže oko rješavanja stresa, dakle, na konja se uvijek treba sjesti miran i stabilan u glavi. Svakako ne smijete sjesti ljuti ili živčani jer konji jako osjete emocije. Što ste vi smireniji i konj je smireniji, ako se vi frustrirate, konj to osjeti i neće surađivati s vama jer će i on biti živčan. Tako da je najbolje sjesti smireno jer onda će i konj bit smiren.
- Je li bilo teško naučiti jahati konja?
Učim jahati skoro cijeli svoj život, a krenula sam sa sedam godina. Kao dijete nisam osjetila da je bilo teško jahati, ali što kasnije krenete, to je teže. Ja sam odrasla uz konje, učila sam se brinuti o njima i jahati. Tako da ne mogu reći da je bilo teško, ali to ovisi od osobe do osobe.
- Brine li se cijela obitelj o Allison ili je ona samo tvoja kobila, tvoja briga i prijateljica?
Zapravo je moja briga, iako ja nisam njezina prava vlasnica. Allisonova vlasnica je jedna žena u inozemstvu koja me zamolila da se brinem o njoj, na što sam ja, naravno, pristala. Počela sam je jahati, čak sam je naučila nešto više od osnova u jahanju. Tako da se zapravo ja brinem o njoj te nije obiteljski konj.
- Koje su prednosti i nedostaci u posjedovanju konja kao ljubimca?
Morate voljeti konja da biste se mogli brinuti o njemu jer su oni velika briga bez odmora. Ne možete otići na odmor na dva tjedna i ostaviti konja, netko se mora brinuti za njega. Jako su skloni ozljedama i bolestima. Pozitivno je to što uvijek imate nekoga s kime se možete maziti i družiti. Konji smiruju ljude.
- Je li te ikada bilo strah konja?
Da, zato što sam vidjela svakakve situacije, i lijepe i ružne. Nije me strah svih konja, ali oprezna sam pri upoznavanju s novim konjem. Prvo puštam da me upozna i prilagodi se meni i tek onda sam opuštena pokraj njega. Ima slučajeva kada gazda utječe na samoga konja. Jedanput smo spasili konja jer su ga mučili, ali ti konji nisu agresivni nego jako uplašeni. Konji također znaju točno kada je dijete na njima i kako se vi osjećate. Blaži su prema djeci, moja Allison je primjer. Sada kada se spustila temperatura ima više energije pa ponekad u jahanju skrene gdje ne treba, ali ako stavimo dijete na nju, mirna je kao bubica.
- Preporučuješ li drugima da imaju konja za ljubimca i zašto?
Da, ako ste spremni na stalnu obavezu i veliki trošak jer nije jeftino. Ako ste stvarno spremni i volite konje, zašto ne.



Tekst: Veronika Prebanić, 1. a

