Iza svakog uspješnog muškarca samozatajno stoji supruga

Tekst: Ivona Kušec, 4. c

Darko Kralj (6. lipnja 1971., Garešnica) hrvatski je paraolimpijac, predsjednik Atletskog kluba osoba s invaliditetom Grubišno Polje i svjetski rekorder u bacanju kugle za paraolimpijce. O njemu je snimljen i hrvatski film „Kralj“, a ujedno je i prvi Hrvat koji je osvojio zlatnu medalju na Paraolimpijskim igrama. Kakvi su bili njegovi počeci, tko mu je bezuvjetna podrška i što poručuje današnjoj mladeži – doznajte u inspirativnom intervjuu sa svjetskim rekorderom!

Kako biste se, u samo nekoliko rečenica, predstavili javnosti?

• Ja sam Darko Kralj, suprug i otac troje djece s određenom poviješću života.

Možete li reći koliko napora iziskuje svladati tehniku bacanja kugle te kako ste otkrili ljubav prema toj disciplini?

• Ljubav prema bacanju kugle otkrio sam sasvim slučajno. Slagao sam protezu u Bjelovaru kada je došao još jedan potkoljeni amputirac, Josip Slivar. Vidio me kako se krećem, pitao me želim li se baviti bacanjem kugle i tako je sve počelo. Što se tiče napora, priznajem da iziskuje puno truda i ustrajanja, a s obzirom na to da sam tada već imao obitelj, podrazumijevalo je i puno odricanja.

Kakvi su bili Vaši počeci, s koliko godina ste bili na prvom natjecanju?

• Moji počeci bili su veteranski. Aktivno i profesionalno sam se upustio u sport tek s 33 godine. Godine 1994. prvi put sam išao na državno natjecanje, a tada sam trenirao za „Sokol Bjelovar“ te srušio državni rekord koji je tada iznosio 10,14 m.

Što za Vas znači osvajanje paraolimpijske medalje i smatrate li da su danas sportske mogućnosti veće u odnosu na vrijeme kada ste se aktivno bavili sportom?

• Osvajanje paraolimpijske medalje meni je bio veliki cilj, odnosno, kao i svakom sportašu, ostvarenje sna. Po mome mišljenju, ljudsko tijelo je neistraženo i ne znamo koje su naše stvarne mogućnosti, pogotovo ako imaš hendikep kao ja. Prošao sam ortopedska pomagala, od drvene do hidrauličke proteze, ali danas postoje elektronska pomagala koja skoro do 40 % mijenjaju zdravi dio tijela. Danas u svijetu svi koriste hidrauličku protezu za bacanje jer se još nitko nije sjetio unaprijediti je. Kod sportaša je najbitnije da je zdrav i da se prilagodi situaciji, a za to je jako bitno da imaš tim ljudi koji ti je uvijek spreman pomoći.

Izgubili ste nogu u ratu, ali to Vas nije sputalo. Kako?

• Da, na samom početku rata bio sam ranjen. Imao sam razne životne turbulencije, ali dođe vrijeme da se jedno jutro probudiš i razmišljaš o tome što želiš od svoga života. Znao sam da želim nešto stvarati i mislim da je tako dragi Bog odlučio.

Na koju medalju ste najponosniji i zašto?

• Sve osvojene medalje imaju svoju čar i na sve njih sam neizmjerno ponosan, ali jedna jedina je zlatna, a nju sam osvojio na paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine. Ona za mene ima posebnu vrijednost jer sam je osvojio nakon što sam od šest hitaca uspio pet puta zaredom srušiti vlastiti svjetski rekord.

Osim medalja, posjedujete li još koje sportske nagrade?

• Mogu se pohvaliti s osvojenim nagradama od 1994. do 2013. godine. Jednom sam bio četvrti i jednom peti, a ostala natjecanja obilježilo je postolje. Ujedno se nižu gradske i županijske nagrade, nagrade Atletskog saveza i krovne organizacije HPO-a, a onda i državne („Franjo Bučar“). Zadnja nagrada je od strane HPO-a, nagrada za najboljeg sportaša od kada u Hrvatskoj postoji sport za osobe s invaliditetom (milenijska nagrada).

Koji dio karijere Vam je posebno ostao u sjećanju?

• Uvijek u posebnom sjećanju ostaje ona natjecanja na kojima si ostvario najbolji rezultat, a meni su to Peking i London.

Prenosite li na obitelj ljubav prema sportu?

• Nikada nisam sinove forsirao na bavljenje sportom. Iako se ne bave sportom, strastveni su navijači u svim sportskim granama i za svoje godine odlično poznaju sport.

Tko Vam je najveća podrška?

• Iza svakog uspješnog muškarca samozatajno stoji supruga, pa je tako moja najveća podrška upravo moja supruga Terezija.

Čime se danas bavite? Pratite li i dalje sport?

• Danas živim mirnim obiteljskim životom. Djeca odrastaju, dvojica su već završila školu i rade, a najmlađi sin završava ove godine. Sa suprugom se „igram“ poljoprivrednika za vlastite potrebe i pomalo dovršavamo obiteljsku kuću. Naravno, pratim sve sportove!

Vi, kao i Vaša životna priča, možete biti inspiracija mladim generacijama. Smatrate li da danas mladi lako odustaju od svojih snova i idu linijom manjeg otpora?

• Inspiracija je velika riječ. Ne mogu reći da većina ide linijom manjeg otpora, postoji niz čimbenika koji se moraju posložiti da bi uspio ili bio prosječan. O tome se može puno pričati.

O Vama je snimljen i hrvatski film „Kralj“. Kako komentirate tu činjenicu?

• Sve se veže jedno s drugim pa tako i film „Kralj“. Redatelj Dejan Aćimović snimao je prvi film o slijepom atletičaru Petru Bešliću i vidio moj rezultat u Pekingu. Proučivši moj životopis, donio je odluku o snimanju filma. Drago mi je i ponosan sam na to.

Koju motivirajuću poruku biste poslali našim čitateljima?

• Ostanite zdravi koliko možete. Što više se smijte i provodite vrijeme s najbližima, posvetite se obitelji i uživajte u njoj. Također, vjerujte u sebe i svoje snove, ne odustajte ni kada je najteže. Izgubljeno je samo ono čega smo se odrekli!