Intervju s nogometnim sudcem Stjepanom Hruškarom

I suci imaju pravo na grešku

Nogometni sudci zasigurno su najomraženije osobe na nogometnim terenima, no oni usprkos tome i dalje vrše svoju dužnost, pa čak uživaju u tome. Kakvi su to "ekscentrični” ljudi, kako se uopće odluče postati osobe koje se redovito svaki vikend psuje, vrijeđa i kritizira? Naravno, to je samo mali dio koji suđenje nosi, a onaj ljepši skriven je od naših pogleda. Ipak, uspjeli smo ući u dio tog njihovog svijeta u čemu nam je pomogao jedan od najboljih sudaca Bjelovarsko-bilogorske županije Stjepan Hruškar.

,,Čovjek bi trebao prvo voljeti nogomet kao igru, a onda ili će zavoljeti suđenje ili neće.“

• Možete li nam se ukratko predstaviti?

Dobar dan, ja sam Stjepan Hruškar, nogometni sudac već 25 godina, tako da imam puno staža. Inače sam igrao nogomet do 25. godine, usput sam i sudio, ali kada sam odlučio prestati igrati nogomet, onda sam suđenju pristupio puno ozbiljnije i sad već evo dvadesetak godina sudim.

• Možete li nam opisati kako čovjek uopće postane nogometni sudac?

Kod nas je pravilo u nogometnom savezu da imamo neke besplatne tečajeve koje Komisija, koje sam i ja član, provodi. Znači, sve djevojčice i dječaci od 16 godina nadalje mogu se prijavljivati na besplatne tečajeve. Tečaj traje četrdeset sati teorije i onda još imamo osam sati praktičnog dijela na igralištima. Evo, baš danas za sat vremena doći će ova grupa iz današnjeg programa na igralište, gdje ćemo raditi vježbe pokazivanja kartona, kretanja po igralištu i ostalo vezano uz pravila nogometne igre.

• Možete li nam opisati svoj put od nekih početaka do danas?

Krenuo sam igrajući nogomet. Drugu i treću ligu sam igrao pa sam tek s 25 godina položio za nogometnog sudca. Sudio sam na početku mlađe uzraste, djecu deset do dvanaest godina, koliko mi je to dopuštalo vrijeme. Kada sam se odlučio ozbiljnije posvetiti suđenju, jednostavno sam prestao igrati nogomet i napredovao sam uz svoje mentore. Sudio sam Drugu hrvatsku nogometnu ligu sedam godina i nisam uspio doći na Prvu hrvatsku nogometnu ligu, nažalost, ali već sam 25 godina u suđenju i uživam u tome.

• Što bi čovjek prema Vašem mišljenju trebao imati da postane kvalitetan sudac?

Kao prvo, trebao bi voljeti nogomet kao igru, a onda nakon nekoliko godina trajanja tečaja i samog suđenja, ili će zavoljeti suđenje ili neće. Suđenje samo po sebi nosi veliki pritisak, počevši od igrača, publike… Neki ljudi ako počnu kao mladi, mogu se nositi s time, a neki ne mogu, ali suđenje u globalu morate imati u srcu i morate ga zavoljeti.

• Koje vrijednosti Vam je donijelo suđenje, osim samog suđenja?

Suđenjem sam stekao prijatelje po cijeloj Hrvatskoj. Kamo god da dođem, od Vukovara do Dubrovnika, imam puno sportskih prijatelja s nogometnih terena, što igrača kojima sam sudio, što kolega sudaca. Najveće bogatstvo u tome su upoznavanja te široki krug ljudi i prijatelja koje steknete za cijeli život.

„Morate biti pripremljeni da očekujete nešto neočekivano što se može dogoditi“

• Možete li nam opisati kako izgleda jedan Vaš uobičajeni vikend… Koje su to Vaše zadaće i odgovornosti na terenu, ali i van njega? Koliko je zapravo zahtjevno suditi jednu nogometnu utakmicu?

Suđenje je jako zahtjevno, pogotovo ako sudite na nekim višim rangovima takmičenja. Morate se pripremati kroz cijeli tjedan, od srijede kada dobijete delegiranje. Morate proučavati ekipe, kako igrači igraju u kojoj ekipi, kako se ponašaju… Morate biti pripremljeni da očekujete nešto neočekivano što se može dogoditi i na reakcije igrača prema vama. Uglavnom, kada ste delegirani za jedan vikend, u subotu pokupite kolege s kojima sudite, cijeli jedan sudački tim koji se sastoji od tri člana, ali se može sastojati i do šest. Kada dođete na utakmicu obavite jedan meeting prije utakmice sa svim službenim osobama jednog i drugog kluba. Zatim odete na zagrijavanje, dogovorite sa sudačkim timom kako ćete komunicirati tijekom utakmice: pokazivanje znakova, pomaganje jedan drugome kod donošenja nekih ozbiljnih i kritičnih odluka koje se događaju na svakoj utakmici te kroz utakmicu, naravno, primjenjujete pravila nogometne igre. Kada utakmica završi, imate jedan obavezan meeting s delegatima i kontrolorima suđenja gdje vam kontrolor suđenja upućuje na vaše dobre strane koje ste radili tijekom utakmice, ali i na vaše loše odluke koje trebate u sljedećim utakmicama izbjegavati.

• Dogodi li Vam se ikada da na utakmici ne znate što napraviti u nekoj situaciji ili jednostavno shvatite da ste pogriješili? Što tada napravite?

Dogodi s, naravno. Od sto utakmica koje sudite, ne možete sve suditi bez greške. Ako se dogodi nekakav propust, uvijek po pravilima nogometne igre još dok igra nije nastavljena, vi ga možete ispraviti u suradnji sa svojim kolegama. Ako je igra nastavljena i tek onda shvatite da ste napravili nekakvu grešku, onda tu više ništa ne možete. Sudite do kraja normalno, a poslije utakmice jednostavno razgovarate s klubom te jednostavno prihvatite činjenicu da i sudac može pogriješiti.

• Što najviše, a što najmanje volite kod suđenja?

Najviše volim komunikaciju s igračima i sve te emocije koje nogomet pruža igračima, sudcima, publici. Ne kažu bez veze da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Od svih sportova, emocije su u nogometu zasigurno najveće. To najviše volim. A što najviše ne volim? Naravno, ne volim pritiske na nas nogometne sudce zato što se od nas očekuje da mi sudimo kao neki roboti, a mi smo isto tako ljudi koji će pogriješiti i priznati grešku te također nosimo razne emocije u sebi i pritisak. To je zapravo neka negativna strana, ali toga ima puno manje, tako da je to zanemarivo.

„Svim igračima i navijačima poručio bih da nogometu uvijek pristupaju s puno emocija. Emocije moraju biti u nogometu.“

• Kako se nosite sa svim komentarima za koje znamo da ponekad nisu baš najljepši?

Imam relativno dosta iskustva te me to osobno ne dira previše. Naučio sam kontrolirati svoje emocije prema publici i prema igračima, ali vjerujem da kod mladih sudaca, kada se dogodi nekakva nepoželjna situacija, puno njih odustane. Jednostavno se ne mogu nositi s lošim komentarima iz publike, pritiskom različitih predsjednika klubova, a oni obavezno vrše pritisak na sudce, itd.

• Što biste poručili svim igračima, navijačima i trenerima?

Svim igračima, navijačima… poručio bih da uvijek nogometu pristupaju s puno emocija. Emocije moraju biti u nogometu. Kao sudac razumijem igrače kada se ponekad naljute na neku odluku u određenom trenutku, ali pretpostavljam da bi svaki igrač ili bilo tko u upravi nekog kluba trebao shvatiti da se nakon završene utakmice emocije jednostavno moraju skloniti.

• Iako ste nogometni sudac, znamo da ste i navijač. Dogodi li Vam se ikada da postanete „izbornik” preko malog ekrana ili pak da krivite sudca za poraz hrvatske reprezentacije ili kluba?

Nama sudački kodeks ne dozvoljava uopće da komentiramo odluke drugih sudaca, ali naravno, kad si uz TV i igra recimo hrvatska reprezentacija, kada se nešto dogodi, onda sam i ja malo kritičan prema sudcu. Mi sudci međusobno ne smijemo komentirati nikakve odluke drugog sudca, ali kad se nađemo nasamo, ponekad komentiramo neke situacije jednostavno zato da bismo uputili jedan drugome nekakvo drugačije razmišljanje. Možda bi neka odluka u nekoj sličnoj situaciji bila drugačije donesena, možda ispravnije upravo zato što smo razmijenili različita mišljenja o nekom događaju na utakmici.

• Možete li nam opisati neku zanimljivu situaciju koju pamtite vezanu uz suđenje?

Bilo je puno zanimljivih situacija, ne znam što bi mi sada prvo palo na pamet. Ali da, događalo se kada sudite na jednom malo višem nivou, prvoj ili drugoj hrvatskoj nogometnoj ligi, da puno puta igrači koji su plaćeni veoma velikim novcem ne znaju pravila. Ne znaju primjerice da iz nekih pozicija uopće nema zaleđa ili nekih situacija i onda vam naravno prigovaraju. Vi očekujete da igrači na nekoj višoj razini zaista znaju pravila igre, ali ih ne znaju. No, događalo se i da pesek uđe u igralište na nekim nižim ligama ili da igrači odu na klupu pa si malo popiju pa se vrate u teren za igru, što nije dozvoljeno po pravilima nogometne igre. Ipak, svaki sudac mora se prilagoditi ligi u kojoj sudi.

• Koja su to neka pravila za koje bi se ljudi možda iznenadili da postoje?

Ljudi ne znaju da, na primjer nema zaleđa iz udarca s vrata, tj. iz vratarevog prostora, iz kornera, tj. udarca iz kuta ili iz ubacivanja. No, nećemo sada ulaziti u stručne sfere, jer je to dosta komplicirano. Mladi sudci zbog toga osjećaju dosta velik pritisak, ali najbolje se uči kada sudite utakmicu, uvijek je najbolje učiti na svojim greškama.

• Za kraj, biste li preporučili posao nogometnog sudca mladim ljudima?

Mislim da bih zato što poziv nogometnog sudca od mlade osobe koja je još puna života iziskuje jednu određenu ozbiljnost i posvećenost jednom takvom zanimanju. Također, mislim da sav taj pritisak i stres koji sudac doživljava, ako se može nositi s time, zasigurno će tu osobu izgraditi u jednu kvalitetnu osobu za njezin cijeli život.

• Hvala Vam na razgovoru i pomoći, nadam se da pitanja nisu bila preteška!

Nisu pitanja bila preteška, zato nećete dobiti ni žuti, ni crveni karton, ovaj put samo usmeno upozorenje. Hvala vama!

Tekst i fotografija: Lucija Prebanić, 4. c