• Kada ste prvi put shvatili da kazalište nije samo strast, već i poziv? Što Vas je najviše privuklo u svijet glume?

Shvatio sam da je kazalište moj poziv kada sam sazrio kao osoba. Bilo je to negdje u tom, srednjoškolskom pubertetskom razdoblju, s nekih 17, 18 godina, kada sam shvatio da bih se volio time baviti. Znao sam da je moguće, ali nikada nisam išao za time da bih možda mogao probati da to bude „kruh svagdašnji”. Uz poticaj Margarete Fabičević, moje mentorice u Bjelovarskom kazalištu, i nakon nekoliko amaterskih natjecanja, gdje su u žiriju bili profesionalni glumci i redatelji koji su me pitali jesam li razmišljao o tome da studiram glumu, shvatio sam da je to ono što želim. To je zapravo cijelo vrijeme čučalo u meni i jednostavno sam u tom trenutku bio siguran da ću otići na prijemni.

• Kakve uspomene nosite iz srednjoškolskih dana i LiDraNa?

LiDraNo mi je bilo posebno i prilično kompetitivno iskustvo. Tek sada vidim koliko je to značilo i mojim profesoricama koje su, iako uložile svoje slobodno vrijeme, bile ispunjene jer su vidjele moj entuzijazam. U drugom razredu srednje prošao sam na državnu razinu, što me potpuno iznenadilo. Na županijskom natjecanju bio je mladić s iskustvom koji se pripremao za Akademiju pa nisam imao velika očekivanja jer mi je to bilo prvo sudjelovanje na srednjoškolskom LiDraNu. Kasnije, kao član povjerenstva, uživao sam razgovarati s profesorima i poticati mlade talente da budu opušteni i prirodni na sceni. LiDraNo mi je ostao u lijepom sjećanju, posebno jer sam potaknuo mlađe generacije i ostavio trag.

• Kazalište se često suočava s problemom smanjenog interesa mladih za kulturne sadržaje. Kako, prema Vašem mišljenju, možemo promijeniti tu situaciju?

Volim razgovarati s ljudima izvan kazališnog svijeta, posebno nakon zajedničkog gledanja predstave. Često ih pitam za mišljenje, a odgovor je uglavnom da predstava nije dobra jer nije aktualna. Klasična djela često se ne interpretiraju na suvremen način i tu nastaje problem. Moderna publika traži odraz suvremenog društva i njegovih izazova. Iako neki redatelji odbacuju tehniku i elektroniku, smatram da njihova upotreba obogaćuje kazalište, ali temelj mora ostati glumčev glas i živa riječ. Kazalište ne može ovisiti o hologramima ili snimkama, iako će ih biti sve više. U eri TikToka i reelsa, gdje se sadržaj konzumira u 30 sekundi, kazalište mora zadržati suštinu: riječ koja odzvanja, događaj koji se događa. To je njegova posebnost i nezamjenjivost.

• Koji Vam je najdraži trenutak u procesu stvaranja kazališne predstave – od prvih proba do premijere?

Improvizacije su mi jako drage, posebno kada se na probama, a ponekad i u predstavama, dogodi nešto neočekivano. Volim kada probe nisu iste; ako radimo scenu tri dana zaredom, želim da svaki put bude drugačija, da se u njoj dogodi nešto novo. Najviše me veseli kada su svi koncentrirani, pa tri sata probe prođu kao dvadeset minuta. To je ono što me, negdje u dubini, pasivno „rajca” – to mi daje energiju, snagu i koncentraciju. Upravo u tim trenucima nastaju one sitne finese koje možda nisu odmah uočljive, ali čine razliku i ostavljaju trag.

• Kazalište se često suočava s problemom smanjenog interesa mladih za kulturne sadržaje. Kako, prema Vašem mišljenju, možemo promijeniti tu situaciju?

Volim razgovarati s ljudima izvan kazališnog svijeta, posebno nakon zajedničkog gledanja predstave. Često ih pitam za mišljenje, a odgovor je uglavnom da predstava nije dobra jer nije aktualna. Klasična djela često se ne interpretiraju na suvremen način i tu nastaje problem. Moderna publika traži odraz suvremenog društva i njegovih izazova. Iako neki redatelji odbacuju tehniku i elektroniku, smatram da njihova upotreba obogaćuje kazalište, ali temelj mora ostati glumčev glas i živa riječ. Kazalište ne može ovisiti o hologramima ili snimkama, iako će ih biti sve više. U eri TikToka i reelsa, gdje se sadržaj konzumira u 30 sekundi, kazalište mora zadržati suštinu: riječ koja odzvanja, događaj koji se događa. To je njegova posebnost i nezamjenjivost.

• Koji Vam je najdraži trenutak u procesu stvaranja kazališne predstave – od prvih proba do premijere?

Improvizacije su mi jako drage, posebno kada se na probama, a ponekad i u predstavama, dogodi nešto neočekivano. Volim kada probe nisu iste; ako radimo scenu tri dana zaredom, želim da svaki put bude drugačija, da se u njoj dogodi nešto novo. Najviše me veseli kada su svi koncentrirani, pa tri sata probe prođu kao dvadeset minuta. To je ono što me, negdje u dubini, pasivno „rajca” – to mi daje energiju, snagu i koncentraciju. Upravo u tim trenucima nastaju one sitne finese koje možda nisu odmah uočljive, ali čine razliku i ostavljaju trag.

• Imate li neku predstavu koja Vam je najviše pomogla da se razvijete kao glumac?

Još uvijek pamtim svoj ispit na trećoj godini Akademije, davne 2016. godine. Tijekom zimskog semestra radili smo „Životinjsku farmu”. To je bila uloga koja me, na neki način, prodrmala i otvorila. Mi glumci često volimo ostajati u svojoj komfor zoni, ali glumac koji izlazi iz te zone, zapravo je onaj koji traži, ispituje i time dolazi do same biti umjetnosti – neprestano ispitivanje. Ja sam po prirodi uvijek bio „ziheraš”, štreber i volim raditi stvari po nekoj svojoj špranci. No, tada sam radio s Reneom Medvešekom, mojim profesorom, koji me potpuno „razbucao”. To je bio trenutak kada nisam vjerovao ni u predstavu niti u ulogu koju sam dobio. Čak sam bio sklon razmišljanju da odustanem jer sam mislio da radim jako loše. Međutim, ono što je ključno za svakog glumca jest da mora vjerovati redatelju. I tada se, unatoč svemu, dogodilo nešto dobro. Taj proces me naučio koliko je važno prepustiti se i riskirati, a to iskustvo nosim sa sobom i danas.

• Koju predstavu biste voljeli izvoditi u budućnosti?

Postoji mnogo predstava i autora koje bih volio izvoditi, poput teatra apsurda, s kojim sam se susreo samo jednom kao amater u Bjelovarskom kazalištu. Zanimaju me autori poput Becketta i Ionesca, kao i klasici poput Čehova. Također, obožavam američke i engleske komedije. Volio bih raditi monodrame i već imam ideje o tome. Veliki sam ljubitelj hip-hopa i želio bih napraviti predstavu koja ga povezuje s poezijom. Također bih volio adaptirati strip u kazališnu predstavu. Iako me ljudi često svrstavaju u komediju, volim i ozbiljne dramske komade. Otvoren sam za sve! Čak bih volio raditi plesne predstave jer vjerujem da svaki oblik izraza ima svoju vrijednost na sceni.

• Imate li neku posebnu poruku za mlade koji žele krenuti Vašim putem?

Neka nastave slušati ljude oko sebe, kao i dosad. Mladi često nisu okruženi velikim brojem ljudi, ali sigurno znaju prepoznati onih nekoliko koji ih doista slušaju – bilo da su to roditelji ili netko s kim su blisko povezani. Važno je uzeti u obzir njihov savjet, ali na kraju, što god odlučili, neka odluka bude njihova. Ako primijete da su na nekom krivom putu, neka prvo pokušaju pitati sebe zašto je to tako, umjesto da krive druge. Kad si mlad, još neokrhnut, imaš priliku, poput ribice, krenuti od početka i postaviti temelje za sve što će kasnije doći. To je prilika koja se ne smije propustiti.

• Za kraj, imate li neke nove projekte na vidiku?

U svom matičnom kazalištu trenutno imam dva uzbudljiva projekta. Na proljeće započinjem rad na autorskom projektu pod nazivom „Juha braće Marx”, u suradnji sa srbijanskim redateljem Kokanom Mladenovićem. Nakon toga, s velikim uzbuđenjem krećem u rad na predstavi „Ponos i predrasude”, adaptaciji klasika Jane Austen, koju će režirati Marina Pejnović. Ova dva projekta zaokupit će me sve do kraja ljeta i već sada jedva čekam njihov početak!