
Udarac sadašnjice
Vremena kada se ne okreću leđa
Uloga mladih u politici, kao nositelja budućnosti, presudna je, no, što je s društvom, međunarodnom zajednicom i političkim duhom?
Politika kao tržnica ideja
Bit politike je zastupanje interesa zajednice. Međutim, ti interesi često ovise od različitih skupina koje su dio zajednice. One imaju svoje zasebne potrebe i specifična stajališta koja se razlikuju od drugih u mnogim čimbenicima. Drugim riječima, imaju svoj interes koji žele ostvariti političkim putem.
Te skupine ne moraju nužno biti političke stranke, već mogu biti i obična udruženja ljudi, ali pod uvjetom da dijele barem nešto zajedničko, bilo to zanimanje, hobije, vjeru, mjesto stanovanja, način života pa čak i narodnu pripadnost. Ova udruženja postoje uglavnom kao nevladine organizacije i sindikati koji lobiraju u političkim društvu te često međusobno surađuju kako bi im se pojačao politički kapital, tj. utjecaj koji im omogućuje učinkovitost u djelovanju.
Jedan takav primjer suradnje bio je tzv. “obrazovni štrajk” hrvatskih učitelja za ostvarivanje većih plaća 2019. g., kad je iz naizgled malih štrajkova u nekoliko škola iz pojedinih krajeva Lijepe naše nastao opći prosvjed popraćen u svim hrvatskim medijima i poduprijet od Sindikata hrvatskih učitelja i Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama. U konačnici, hrvatski učitelji uspjeli su postignuti glavninu svojih ciljeva, iako je tu bilo dosta natezanja s Vladom oko zatraženog povećanja od 6,11 % i plaća nenastavnih djelatnika, ali da se školsko osoblje nije okupilo sa simpatizerima na Markovom trgu, pitanje je bi li se uopće raspravljalo o toj temi i kolika bi se pozornost uopće pridavala našem obrazovnom sustavu.
Zbog svih tih različitosti, politika je obilježena raznim ideologijama i interesnim skupinama koje ostavljaju svoj trag nad zajednicom. Iz tog razloga, politika je tržište velike cirkulacije ideja koje se pokreće na načelu “laissez faire” – pusti da radi. Sve političke akcije, od lobiranja do donošenja zakona, proizlaze iz tog načela, zato što se usuđuje postići neki cilj, a za to je potrebno djelovanje, što na lokalnoj, što na državnoj razini.
Ideologija kao borba
Svima je uvijek bilo jasno da se ljudi ne mogu složiti oko svega, to nam je u prirodi kao individualnim bićima. Još od ranog djetinjstva, kad su mnogi od vas možda odbili jesti maminu hranu ili dijeliti Ben 10 igračku s nekim drugim djetetom, poznato nam je da nismo u stanju složiti se sa svim donesenim odlukama jer tada osjećamo da se ugrožava naš interes. Skladno tome, na društvenoj razini, nemoguće je postići opći konsenzus.
Naravno, uvijek moramo težiti uravnoteženoj politici koja zastupa boljitak svih građana, jer to je ideal političkog djelovanja, ali činjenica je da to mnogi ne poštuju zbog čega imamo žestoka ideološka sučeljavanja koja, po mogućnosti, mogu zabiti vatreni bodež svoje osvetoljubivosti u samu srž našeg društva i pobuditi nepotrebne napetosti koje su, u mnogim slučajevima, ostaci davno riješenih sporova. Jedan hipotetski primjer takvog scenarija bilo bi optuživanje današnjih Nijemaca za zločine koji su počinili nacisti u Drugom svjetskom ratu, što je naizgled bezvezna glupost, jer je opće poznato da je moderna njemačka država utemeljena na antifašizmu i strogo kažnjava svakoga tko zaziva duhove Gestapa i Adolfa Hitlera u bilo kojem obliku. To je ujedno i jedan vrlo učinkovit način za stvaranje nejedinstva u njemačkom društvu jer tamo još uvijek postoji izraženi osjećaj narodne krivnje koji dovodi do manjka narodne solidarnosti te itekako može postići stvaranje meteži u toj državi. Takve subverzije idu u korist neprijateljima Njemačke koji žele oslabiti stajalište njemačke politike na međunarodnoj sceni.
Tijekom rasprava o ovoj temi, ključno je spomenuti i današnje stanje u globalnoj zajednici. Svatko tko je aktivan na društvenim mrežama poput Twittera i TikToka ili stalno putuje po svijetu mogao je primijetiti da se danas vode nervozne rasprave o društvenim temama poput pobačaja, imigracija, homoseksualnosti, vanjskoj politici i mnogim drugim temama, ali u današnje vrijeme te rasprave vrlo lako postaju nalik neprijateljskim sukobima zbog postepenog nestajanja društvene civilnosti. Ovakvo društveno stanje vrlo je razvijeno u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje su dvije najveće stranke – republikanci i demokrati – postali toliko radikalizirani da se njihovi birači i političari ne mogu složiti oko gotovo ničega što je pogubno za opstanak zemlje. S obzirom na navedeno, ključno je za političare ne samo da pažljivo biraju riječi, već i da pokušaju pronaći kompromis između interesa svojih birača i birača drugih stranaka kako bi se izbjegla destabilizirajuća politička kultura nalik onoj u SAD-u.
“Nemam za koga glasati…”
Ako se u nekoj demokratskoj vladi nakupe skandali, politički neuspjesi i ostali “gateovi” njezinih političara, vjerojatnost je da će ta vlast biti maknuta i zamijenjena novom na sljedećim izborima, zato što su zaradili gnjev svojih građana i probudili žarku želju za promjenom u državi. Međutim, ono što se često ne spominje je mogućnost događanja suprotnog, da takva vlada pobijedi sva očekivanja i logiku zdravog razuma te ostane na vlasti.
Ako ste pratili politička događanja u svijetu zasigurno ste čuli da je u Argentini nedavno predsjednikom postao Javier Milei, libertarijanac koji je argentinskoj javnosti poznat po ekscentričnim nastupima i oštrom retorikom protiv peronista, tj. tamošnje ljevice. Unatoč tome što su mu ankete predviđale sigurnu pobjedu, u prvoj rundi izbora ostvario je značajno lošije rezultate od očekivanih, iako je kasnije pobijedio u drugoj rundi.
Samo zato što je nešto “gotovo sigurno” ne znači da je i zajamčeno. Ako uistinu želite promjenu, izađite na birališta i ostvarite je. Zaboravite na unutarnje predrasude i glasajte za onoga s kime se najviše slažete, bio on poznat ili ne.
Ne lebdi, nego uleti!
Ne smijemo se praviti ludima, nemoguće je uvijek ostvariti nešto iz prvog pokušaja, a isto vrijedi i u politici. Ako se nečemu posvetimo, pa i političkoj kampanji, onda moramo uključiti svoje “ja” i dati svoju maksimalnu snagu da se postigne poželjni cilj, bez obzira na to kakvi su nam ishodi. Pravi političar, pravi građanin i pravi čovjek je onaj koji se bori za svoje ideale, čak i u onom trenutku kada je deset koraka iza svih ostalih, zato što nikada uistinu ne znamo kakve prilike nas očekuju i koje prijetnje nam vrebaju iza leđa. To je jednostavno nešto s čime moramo živjeti, svaki osjećaj treme je nepotrebni trošak živaca.
Svaki osjećaj apatije zapravo je prikriveni osjećaj samozadovoljnosti i ako ste doista nezadovoljni, važno je iskoristiti to nezadovoljstvo i uključiti se u zajednicu. Ne morate nužno ni biti političar, jer je sama bit sudjelovanja u zajednici djelovanje na društvo, a ono se očituje u više načina. Jedina prava promjena je ona koju ste ostvarili sami, zato što ste je postigli svojim rukama.
Tekst: Ivan Zrilić, 4. e

