Filmska revija mladeži, kako joj i samo ime govori, nacionalna je revija srednjoškolskog filma i kao takva zapravo centralno mjesto hrvatskog srednjoškolskog filmskog stvaralaštva. Do 2007. godine organizacija (12 godina u kontinuitetu) se selila iz grada u grad, kada ju je na neodređeno vrijeme „u svoje ruke“ dobio Kinoklub Karlovac koji je, uz Hrvatski filmski savez, od tada ravnopravni organizator. O uspjehu karlovačkih izdanja najbolje govori činjenica o četiri tisuće posjetitelja filmskih projekcija i preko stotinu mladih autora koji su doslovno pokorili grad! Od 2008. godine u sklopu Revije organizira se i Four River Film Festival, međunarodna inačica, odnosno festival namijenjen srednjoškolskom filmu – jedinstven ne samo na području Hrvatske, već i cijele regije. Jer jedini je kriterij za prijavu filma isključivo srednjoškolski status autora. Time je Karlovac postao sinonim za filmsko stvaranje srednjoškolaca.  

U četiri dana festivala, koji se održavao od 10. do 14. rujna, čije je mjesto radnje bilo Kino Edison, sudjelovala sam u nizu raznih aktivnosti, od kreativnih radionica, debata, “Q&A-ova”, filmskih kvizova, svakodnevnih prikazivanja filmova na veeeelikom filmskom platnu sve do večernjih projekcija i zajedničkih druženja do kasno u noć. I to sve u duhu zajedništva i kreativnosti. Zasigurno se pitaš koja je meni aktivnost najviše prirasla srcu i koja me u kratkom roku ostavila bez teksta? Speeddating, da, dobro si pročitao/la. Jedna od mngobrojnijh gore napisanih (ali ne jedinoj o kojoj ću pisati) aktivnosti koju smo proveli odmah po dolasku. Kroz seriju kratkih razgovora, svaki sudionik dobio je priliku predstaviti sebe, svoje ideje i strasti. Iako su razgovori trajali svega 30 sekundi, atmosfera je bila ispunjena energijom i kreativnošću. Svatko je u tom vremenu nastojao pokazati ono najbolje od sebe, a rezultat je bio mnoštvo novih poznanstava i potencijalnih suradnji.

Posebno je bilo inspirativno čuti različite perspektive i pristupe filmu iz raznih kulturnih okruženja. Biti dio tog kruga bilo je tako posebno. Svaki put kad bih se pomaknula na sljedeće mjesto, ispred mene je stajao netko novi, sa svojim snovima i pričama. Nije to bio običan razgovor – svatko je donio dio svog svijeta sa sobom, a ja sam imala priliku na tren uroniti u njega. Raznolikost ljudi i kultura u tom krugu činila je da svijet djeluje manji, a povezanost veća. Svaki novi razgovor bio je kao prozor u nečiji svijet – jedan trenutak razgovaram s nekim iz susjedne zemlje, a već sljedeći s nekim tko je doputovao iz Švedske ili Danske ili pak iz Zagreba. Ta izmjena lica i priča bila je nevjerojatna, kao da sam u samo nekoliko minuta proputovala pola planeta. „30 seconds is up! Move to another person! “ 

Svakako ono zbog čega smo svi bili tu upravo su filmovi. U četiri dana odradili smo ukupno šest projekcija (dvije projekcije po danu) i vjerujte mi, nije bilo lako nakon druženja do kasno sljedeće jutro biti na projekcijama ali vrijedno je bilo pogledati 60 različitih filmova, 60 različitih razmišljanja, 60 različitih pogleda na svijet. U samo četiri dana. Svaka projekcija, svaki film donosio je novu priču koja nas je uspjela dotaknuti na različite načine. U tih nekoliko sati, sjedila sam okružena prijateljima i novim poznanicima, svi smo zajedno dijelili uzbuđenje i emocije koje su filmovi izazivali u nama. Projekcije su bile više od samog gledanja – bile su iskustva koja su nas spojila u kolektivnom uzbuđenju. Puna nepoznatih likova i uzbudljivih zapleta. Svaki film koji smo gledali otvarao je vrata u drugačije kulture, stvarajući osjećaj zajedništva među nama. Bez obzira na to odakle smo došli, svatko od nas doživljavao je iste emocije – smijeh, uzbuđenje, pa čak i tugu. Svaka projekcija bila je prilika za istraživanje, razgovor i dijalog, a nakon svake završene priče, razmjenjivali smo misli i osjećaje, kao da smo zajedno putovali. Biti dijelom publike na projekcijama bilo je iskustvo koje ću dugo pamtiti. Svaka projekcija bila je poput emocionalne vožnje, koja nas je vodila kroz različite priče i likove, a svjetlost na platnu činila je da se osjećam kao da sam u središtu svake od njih. Bila je to predivna avantura, avantura viša od umjetnosti. 

Treća, ali jedna od najposebnijih aktivnosti bio je upravo „treasure hunt”!  Treasure hunt na festivalu bilo je jedno od onih iskustava koje pamtite zauvijek. Aktivnost koja nas je malo izvukla iz dvorane i projekcija, ali je vrlo brzo postala avantura puna uzbuđenja i neočekivanih trenutaka. Na početku nisam očekivala koliko će ova igra biti intenzivna i zabavna. Svaki trag koji smo dobili vodio nas je kroz ulice, parkove, mostove i skrivene lokacije i sa svakim korakom otkrivali smo dijelove grada koje možda nikada ne bismo vidjeli da nije bilo ove igre. U tim trenucima nismo bili samo natjecatelji, nego i istraživači, vođeni željom za otkrivanjem nečeg novog. Zagonetke su bile izazovne, ali svaki put kad bi netko iz tima pronašao rješenje, osjećaj zajedništva postajao je sve jači. Suradnja je bila ključna te kroz smijeh, povremeno lutanje i male greške svi smo osjećali kako se povezujemo ne samo s gradom nego i međusobno. Posebno me dirnula činjenica koliko smo se svi potrudili da se međusobno podržavamo – čak i u trenucima kada smo mislili da smo izgubljeni. Uvijek je netko iz tima imao ideju koja bi nas ponovno pokrenula. Ova avantura nije bila samo igra, već iskustvo koje je povezivalo ljude na dubljoj razini. Kad smo konačno stigli do cilja, osjećaj zajedničkog uspjeha bio je nevjerojatan – svi smo znali da je to više od pobjede. Bilo je to iskustvo koje će nas zauvijek povezivati. I naravno, otišli smo kućama držeći nagradu – bocu obasjanom zvijezdama i filmskom trakom koja je krasila unutrašnjost!