Razgovor s Ani Galović

Mama, ne vidim nebo

Tekst: Mia Matković, 3. e

Dana 17. studenog 2023. godine u prostorima gimnazijske kupole učenici Gimnazije Bjelovar ceremonijom Ukradena djetinjstva obilježili su važan datum za hrvatsku povijest, Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Kako bi dočarali ratne uvjete života te ukazali na prerano odrastanje vukovarske djece i njihovo prerano ugašene živote, novinarska skupina odlučila je snimiti prigodni dokumentarni film te su tim povodom kontaktirali gospođu Ani Galović, autoricu knjige Mama, ne vidim nebo.

Ani Galović rođena je 1. 4. 1985. Aktivno se bavi pisanjem te je autorica knjiga Dječak koji je volio prozore, o djeci oboljeloj od malignih bolesti, i Mama, ne vidim nebo, o stradaloj djeci u Domovinskom ratu. Autorica je bloga Žute čizme na kojemu objavljuje autorske tekstove o bitci za Vukovar, a koji se mogu pročitati i na portalu “DOM”. Posebno područje interesa je sudbina stradale djece u Domovinskom ratu.

• Autorica ste knjige Mama ne vidim nebo u kojoj ste ispričali priče o trideset i četvero vukovarske djece poginule tijekom opsade i nakon okupacije Vukovara. Što Vas je potaknulo da pišete o ovoj bolnoj tematici s obzirom da je prošlo već više od trideset godina od Domovinskog rata?

Na pisanje o djeci koja su stradala za vrijeme bitke za Vukovar 1991. i početkom okupacije 1992., potaknuo me, zapravo, manjak informacija. Kao netko tko se bavi istraživanjem bitke za Vukovar godinama, pogotovo istraživanjem ratnih zločina počinjenih na tlu Vukovara 1991. i za vrijeme okupacije, pa svih godina do reintegracije 1997. jednostavno, vidjela sam da su razni aspekti bitke pokriveni u različitim temama na način da su o njima pisane knjige, članci, dokumentarni filmovi. No, o djeci stradaloj za vrijeme bitke za Vukovar nije bilo informacija, nije bilo nikakvih detalja preko kojih biste vi mogli upoznati tko su bila ta djeca. Nije bilo njihovih identiteta, imena i prezimena, godina, datuma rođenja, datuma smrti niti informacija koji su mene konkretno zanimale kao osobu koja je i sama 1991. imala šest godina. Smatrala sam da su oni moji vršnjaci, iako tu ima i djece koja su bila i starija od mene i mlađa, jednostavno sam ih željela upoznati, tko su bili oni, gdje su živjeli prije rata, jesu li imali nekakav hobi ili talent, kakvi su bili kao prijatelji.

• Kao što smo rekli, već je dosta vremena prošlo od Domovinskog rata, a s time je i sve manje svjedoka koji bi mogli nešto kazati o ovim tragičnim događajima. Kako ste uspjeli doći do svjedoka i svih informacija potrebnih za pisanje ove knjige?

Do svjedoka i svih informacija potrebnih za pisanje knjige, dolazila sam dugi period vremena, odnosno, rekla bih, jedno tri godine sustavnog rada na istoj temi, odnosno istraživanja koje je uključivalo iščitavanje raznih knjiga, knjiga koje su pisane na temu bitke za Vukovar gdje je bilo osobnih svjedočanstava ili članaka dostupnih na internetu te čitanje članaka koji su pisani na stranim jezicima, engleskom, njemačkom i talijanskom, ovisno o članku kako je pisan, novinarima koji su svoj rad i vrijeme posvetili bitci za Vukovar te o njoj pisali u nekim medijima. S obzirom da su ti članci doista stari, vrlo je teško pronaći ih preko interneta kao što je to danas mogućnost. Osim toga, kao dijete koje je krenulo 1991. u školu, više nismo morali u školi učiti ćirilicu tako da, ja sam nju naučila istražujući bitku za Vukovar, s obzirom da je dosta informacija vezano za samu bitku sa srpske strane pisano na ćiriličkom pismu. Nakon knjiga i članaka, pretraživanja dnevnih tiskovina, tu su i dokumentarni filmovi i emisije i poznanstva s prijateljima, naravno, iz Vukovara koji su me mogli uputiti kada bih tražila informacije o nekom stradalom djetetu, ali uvijek treba uzeti u obzir suradnju s institucijama s obzirom da to jedna vrlo osjetljiva tema koja uključuje i zločin počinjen nad nekom osobom tako je tu i suradnja s policijom i sa raznim državnim institucijama poput Državnog arhiva, Matice umrlih, Matice rođenih, Hrvatskim dokumentarnim memorijalnim centrom, povjesničarima. Tu naravno ima i ljudi iz šireg spektra koji se možda ne bave sličnom temom ali mogu biti od koristi. Pronaći svjedoke tijekom godina je sve manje, bilo je iznimno teško i zahtjevno.

• U knjizi su ispričane priče djece čija su djetinjstva prekinuta. Oni nisu imali prilike odrasti, školovati se, zaposliti se, imati obitelj, živjeti… Kako su te priče emocionalno utjecale na Vas te koju biste priču izdvojili kao najpotresniju?

Saznanja o načinima stradavanja mojih vršnjaka tijekom bitke za Vukovar i neposredno nakon nje donose veliku emocionalnu navezanost i utjecaj pogotovo iz razloga zato što ostvarujete odnos s njihovim članovima obitelji. To su ljudi koji su u nekom trenutku svojeg života proživjeli velike ratne traume, a osim ratne traume, doživjeli su najveći mogući gubitak. Slušajući i poštujući vrijeme koji oni izdvoje za vas, povjerenje koje vam daju da zapišete detalje njihove ubijene djece i tako ih sačuvati od zaborava je zaista nešto što nosi jako veliki emocionalni biljeg. Pričati s nekim tko je izgubio najbližeg člana obitelji u takvim okolnostima zahtijeva maksimalno poštovanje. Vrlo mi je teško i nemoguće izdvojiti priču iz razloga što svatko od njih zaslužuje respekt, pijetet i dostojanstvo.

• Rođeni ste nekoliko godina prija rata u Zagrebu, a odrasli u Ivanićkom Graberju. Kako ste Vi, kao dijete, doživjeli Domovinski rat?

Moja dječja sjećanja na ratna događanja su zapravo vrlo štura jer sam imala samo šest godina. Svakako pamtim promjenu te svakodnevnice gdje se više nismo mogli igrati kao djeca koja su bila naučena igrati se vani, nego se naša „igra“ pretvorila u spavanje u podrumu, skrivanje, praćenje uzbuna na televiziji… Slušali smo vijesti na „tranzistoru“. Ono što najviše pamtim kao dijete je sakupljanje sličica. To su stvarno sjećanja na ratno djetinjstvo koja su vrlo specifična i koja ne blijede.

• Knjiga izaziva mnoštvo emocija i čitajući priče na neki način odajemo počast stradaloj djeci. No, koliko su danas mladi osviješteni po pitanju Domovinskog rata, tj. koliko je važno poučiti ih o uvjetima života u ratu i teškim sudbinama koje su zadesile djecu njihove dobi u Domovinskom ratu?

Smatram da u osvještavanju mladih o Domovinskom ratu postoji napredak. Bilo to u načinu istraživanja ili prikupljanja informacija. Ratna događanja iz Domovinskog rata mogu se sjajno uklopiti u aktivnosti unutar školskog sustava i to van sata Povijesti, u satovima Vjeronauka, Etike pa čak i Psihologije i Sociologije ali ono što je i nama odraslima i mladima najzanimljivije je prikupljanje svjedočanstava i iskaza svjedoka. Smatram da to ima neprocjenjivu vrijednost zbog protoka vremena i smatram da bi takav pristup mladima dao jednu perspektivu koju nemaju u svom podneblju, u svom mjestu ili im takve informacije nisu dostupne.