Gledajući svoju stariju sestru kako nastupa, još od malih nogu, i sama je zavoljela glumu i svijet kazališta. Stoga se učenica Lara Smrček (2. e) odlučila baviti glumom uključivši se u kazališnu grupu početkom svog srednjoškolskog obrazovanja. Kazalište opisuje kao mjesto gdje nema straha od pogrešaka jer iz njih može naučiti nešto novo te ostvariti napredak, ali također može biti svoja i pokazati svoje pravo ja. Kao mlađa članica, jedina predstava u kojoj je sudjelovala je Zato što sam žena, zar ne? Ova joj je predstava bliska srcu zbog toga što je to prva predstava u čijem je stvaranju i sama doprinijela. Trenutačno se priprema za predstavu Tri medvjeda i gitara. Glumačka akademija Larin je prvi izbor nakon srednje škole. 

Ono što je učenika Jana Bradića (2. a) potaknulo da se i sam bavi glumom bilo je divljenje na prvi pogled uslijed gledanja jedne predstave. Prilikom gledanja predstave pomislio je kako je zanimljivo što su glumci na pozornici bili potpuno drugačije osobe u odnosu na to kakvi su zaista u stvarnosti, pa je i sam poželio postati netko drugi barem na nekoliko trenutaka. Sam osjećaj nakon izvedbe predstave, ali i zajedništvo te prijateljstvo koje vlada između članova grupe, upravo je ono što Jan smatra najboljim dijelom rada u kazalištu. Predstave u kojima je do sada sudjelovao su: Dječja igra, A ti još plačeš te Zato što sam žena, zar ne?, koja mu je ujedno i najdraža zbog toga što je okupljena ekipa sama stvarala predstavu vlastitim idejama te zato što su je izvodili na brojnim lokacijama i u školama. Što se tiče treme, kod Jana je prisutna nekoliko minuta prije izvedbe, ali ona nestane čim krene glumiti. Iako je Jan još nesiguran u to što želi studirati, Dramska pedagogija jedna je od opcija. 

Dječja znatiželja potaknula je Lucijinu ljubav prema glumi koju osjeća i danas. Već kao petogodišnjakinja, učenica Lucija Subota (3. e) odlučila je i sama glumiti, a njezina upornost bila je toliko velika da je naučila čitati samo kako bi mogla postati dio Bjelovarskog kazališta. Luciji je najdraži dio rada u kazalištu upravo stvaranje predstave, zajedničko ulaganje u trud i iskustvo u nečem značajnom što se predstavlja publici, ali također i ponos koji osjeća nakon odrađene predstave. Predstava u kojima je sudjelovala ima mnogo, no ona na koju je najponosnija je dječja predstava Samo stvari sreću znače, zahvaljujući kojoj je u ulozi trgovca osvojila nagradu za najbolju mušku sporednu ulogu, usprkos što su u konkurenciji bile odrasle predstave. Na pozornici je od svoje treće godine, no svejedno ponekad osjeća tremu. Već iskusna u javnom nastupu ne opterećuje se previše time, već nastoji pomoći pred nastup onima koji imaju problema s tremom. Još uvijek je neodlučna želi li upisati pravo ili Akademiju, no ako bi išla umjetničkim putem, radila bi na mjuziklima jer su oni spoj glazbe i glume.

Talent za glumu već je prepoznala Lenina učiteljica hrvatskoga jezika kada je učenica Lena Alebić (3. e) trebala glumiti u predstavi o lektiri u petom razredu osnovne škole. No, osjećaj da i sama stane na pozornicu osjetila je gledajući predstavu Kralj Lear u Rijeci, pa je tako krenula u kazališnu grupu u šestom razredu osnovne škole. Ono što ispunjava njezin život upravo su ljudi, postava unazad godinu dana, s kojima je proživjela mnogo trenutaka. Sudjelovala je u brojnim predstavama, onim dječjim, kao i u predstavama sa srednjoškolskom grupom, poput A ti još plačeš i Zato što sam žena, zar ne?. Ova posljednja je ujedno i njezina najdraža predstava zbog ponosa koji je osjećala nakon prenošenja vrlo važne poruke o položaju žena u društvu. Prilikom izvedbe predstava nema tremu jer u trenutku kada stane na pozornicu, zna da to radi srčano i da uživa u tome. U budućnosti Lena bi željela upisati Akademiju dramskih umjetnosti te već sada pohađa radionice kako bi u tome uspjela.