Priča o gubitku, odrastanju i snazi ljudske otpornosti

Ivana Bodrožić suvremena je hrvatska spisateljica i pjesnikinja. Rođena je u Vukovaru, koji je za vrijeme rata u prognanstvu napustila zajedno s majkom i bratom, dok je otac ostao u Vukovaru. Godine 2010. objavljuje svoj prvi, poluautobiografski, roman „Hotel Zagorje“. Za njega je nagrađena nagradom Kiklop za najbolje prozno djelo godine. Roman opisuje život desetogodišnje djevojčice koja uz brata, majku, prijateljice i druge živi u prognanstvu. Veći dio radnje smješten je u Hotelu Zagorje, bivšoj političkoj školi u Kumrovcu. Gradsko dramsko kazalište Gavella priredilo je 2020. godine nagrađivanu i vrlo uspješnu predstavu prema romanu.

Ključan dio svakog književnog i scenskog djela jest uvod. U romanu to je odlazak Ivane i brata na Jadran: slika bezbrižnosti koja služi kao kontrast onome što slijedi. Za razliku od romana, predstava započinje u „sadašnjosti“, tako da gledatelj nije svjestan da je predstava zapravo počela. Radnja u predstavi prati radnju romana, no na vrlo zanimljiv način. Likovi se povremeno obraćaju publici te se osvrću na sadašnjost što prati prikaz događaja iz njihove zajedničke prošlosti. Dok je u romanu veći fokus na bezbrižno djetinjstvo i gubitak koji slijedi, predstava gledatelja odmah suočava s posljedicama, čime se postiže iznimno snažan emocionalni učinak. Nagle izmjene vedrih dijelova drame s emocionalnim i potresnim scenama na gledatelju prikazuju vrlo različite strane života ljudi pogođenih ratom.

Atmosfera i emocija u romanu i predstavi ostvaruju se na posve različit način, no sa zajedničkim ciljem: dočarati težinu rata u očima djeteta, ali i odraslih osoba. U romanu jest to predstavljeno ponajviše jezikom. Jezik je u romanu jednostavan, dječje rečenice istovremeno odišu nevinošću i prikrivanom tugom, a kako pripovjedačica u romanu raste, sazrijevaju i njezine rečenice. S druge strane, predstava tu atmosferu postiže scenskim sredstvima: zanimljivom scenografijom, vještom uporabom glazbenih i svjetlosnih efekta, ali i izvrsnom glumom slavne postave.

Teško je u potpunosti opisati ova dva djela, a da se previše o njima ne otkrije, no upravo u tome leži njihova snaga. I roman i predstava najbolje djeluju kada ih se doživi bez prethodnih očekivanja. Oba djela uvjerljivo prenose priču o gubitku, odrastanju i snazi ljudske otpornosti. Sama Ivana Bodrožić rekla je da ju je najviše dirnulo što predstava ima isti emocionalni ritam kao i roman, na površini lagan i gotovo dječji, no propada u neke strašne momente. Stoga, bez obzira čitate li roman ili gledate predstavu, ,,Hotel Zagorje” jest djelo koje se ne zaboravlja tako lako.

Grad je bio lijep i potpuno neosjetljiv. Nije nas trebao, jer Zagrepčana je bilo dovoljno, a činilo se da je biti Zagrepčaninom stvar prestiža. Rijetko bismo sjedali u tramvaju, pogotovo ispočetka, nikad se nismo zaustavljali u gradskim parkovima da radimo ono što ljudi tamo već rade. Nikada nismo išli u kino ili kazalište, lutali nepoznatim ulicama ili otkrivali lijepa mjesta. Jednostavno, nismo zato bili tu. Prebacili smo se i na slanac, ali uvijek je ispao takav neki otegnuti da bismo ga u pekari rijetko dobili bez laganog
podsmijeha. Kao da se radilo o nečemu stvarno važnom, a ne običnom gnjecavom pecivu.

Tekst: Matija Lončarević, 3. a

Literatura: ‘Hotel Zagorje’ uskoro u Gavelli, Bodrožić: Dirnulo me što predstava ima isti emocionalni ritam kao i moj roman. Zagreb. https://www.tportal.hr/kultura/clanak/hotel-zagorje-uskoro-u-gavelli-bodrozic-dirnulo-me-sto-predstava-ima-isti-emocionalni-ritam-kao-i-moj-roman-foto-20200205 (pristupljeno 21. 3. 2026.)

Istaknuta slika preuzeta s: https://mvinfo.hr/knjiga/6081/hotel-zagorje (23. 3. 2026.)