Povodom obilježavanja Međunarodnog dana prava životinja (10. prosinca) školske novinarke odlučile su intervjuirati kućne ljubimce čiji su vlasnici upravo profesori/ice Gimnazije Bjelovar. U razgovoru sudjeluju Diva, Pax, Cmizdra, Jelena i Lili. Iz prve ruke možete saznati avanture ovih ljubimaca i njihovih vlasnika. Zovem se Diva. Imam 5 i pol godina. Ja sam pas. Kupila me profesorica Lidia Šarić. Ujutro izlazim van na nuždu. Prošećem se ili ujutro ili oko podne. Kada moji gazde dođu doma, najčešće im nosim sve stvari što mi dođu pod zube pa mi kažu da sam dosadna. Jako bih htjela ići na posao sa svojom gazdaricom! Zapravo, pošla bih bilo kamo! Lidiju bih opisala kao impulzivnu, temperamentnu, ponekad nepopustljivu. Kada bi Lidia razumjela moj jezik, uspjela bih je nagovoriti na češće šetnje i više hrane. Sad sam se sjetila jedne avanture s mojom gazdaricom! Jednom mi je stavila reflektirajući prsluk kako bi me bolje vidjela jer se u sumrak vrlo lako uklopim s prirodom. No, nije izdržao dugo. Čim me pustila, krenula sam u neke šumarke, a kada sam se vratila, prsluk više nije bio za uporabu. Bitno je da sam se ja zabavila! To je moja mala anegdota te znam da su se moji gazde nasmijali na to, ali na kraju, moja svrha je da ih zabavim i nasmijem. Pa sam sigurna da sam ja Lidijina najbolja prijateljica.   Većina kućnih ljubimaca ime dobije po izgledu, a ja sam svoje dobila po svom ponašanju. Početak svog života živjela sam s bakom profesorice Mirne Stavinoha Ostojić, koja mi je dala ime Cmizdra jer sam stalno cmizdrila. Poslije sam se preselila kod Mirne. Uskoro ću napuniti sedam godina, a svoje dane provodim spavajući na terasi. Svako jutro iščekujem prvo škripanje podova jer tada znam da su ljudi u kuću budni i da će me nahraniti. Više-manje život mi se svodi na to te na pronalaženje najtoplijeg i najudobnijeg mjesta za spavanje u kući. Nikada ne bih išla s Mirnom na posao jer smatram da je to previše bučno za mene, a i to vrijeme je bolje iskoristiti spavajući. O Mirni mislim sve najbolje jer se nije toliko naljutila na mene kada sam joj donijela zmiju u kuću i što me ne gnjavi za razliku od njenog sina koji me ne pušta na miru. No, moram priznati da ga sve više volim što je stariji jer mi uvijek nosi čistu vodu i daje mi dodatnu hranu. Kada bi Mirna razumjela moj jezik, rekla bih joj da želim više vremena provoditi u kući, skakati i penjati se po kuhinji. I ono najvažnije, da želim spavati s njom u krevetu.   Zovemo se Jelena i Siniša. Mi smo mačke stare 11 i 10 godina. Spasila nas je i udomila profesorica Manuela Šimek Martinić. Imena smo dobili po pjevačima. Naime, ja Jelena, bila sam pronađena na moru slijepljenih očiju. Manuela se predomišljala hoće li me ostaviti, ali nije imala srca to učiniti pa me povela sa sobom. Bila sam toliko mršava i žgoljava pa su me zvali žgoljava Dalmatinka Rozga te sam zbog toga dobila ime Jelena. Siniša je bio u lošijem stanju nego ja kada su ga pronašli. Manuela i njena obitelj selili su se te su Sinišu ugledali kod kante za smeće. Nisu znali je li živ ili mrtav. Ni njega Manuela nije mogla ostaviti pa su ga udomili, a ime je moralo biti autorsko pa su odabrali Sinišu Vucu kao inspiraciju. Spavamo u podrumu i na tavanu, a svako jutro čekamo pred vratima da se ostali članovi probude kako bi nas nahranili. Nakon što Manuela dođe s posla, Siniša mijauče i mota se oko nogu, a ja sama odlučim mazi li mi se taj dan ili ne. Da se Sinišu pita, on bi živio u Manuelinom džepu i svugdje išao s njom. Razgovorom smo se složili da se od svih ukućana Manuela najbolje ponaša prema nama. Mirna je i staložena, zato je i volimo. Da nas može razumjeti, rekli bismo joj kako nas u zadnje vrijeme zakida zbog bebe pa da nam pruži malo više pažnje. Manuela ne može zamisliti život bez nas jer cijeli život ima mačke, ali i pse. Ja sam prva došla u kuću i nije mi bilo drago vidjeti još jednu mačku na mom teritoriju. Ispočetka sam Sinišu mlatila i natjeravala pa su morali zagrađivati radijatore kako bi Siniša mogao pobjeći od mene. Morala sam mu samo dokazati tko je glavni. Najdraža nam je igra lovača na tavanu prije spavanja, a igračke za mačke nisu nam okupacija. Dovoljne su nam samo obične kutije za organizaciju prave zabave u kući Manuele Šimek Martinić. Što biste vi mislili o psu koji se voli oblačiti u dječje haljine? Ja nemam apsolutno ništa protiv jer sam prva koja uživa u tome. Naime, zovem se Lili, imam tri godine, a iz Šape me udomila profesorica Biljana Barišić Mudri. Nakon useljenja u kuću cijela njena obitelj tražila je čistokrvne vrste po internetu dok se ona odmah zaputila u Šapu i, vjerujte mi, kada smo ugledale jedna drugu, zaljubile smo se na prvi pogled. Vanjski sam pas, ali dane provodim u kući. Svako jutro čekam ispred balkonskih vrata i tražim šetnju, iako sam cijelu noć bila vani u dvorištu. Imam sreće što žive odmah pokraj livade pa se mogu svaki dan slobodno šetati i trčati. Usput iskopam koju rupu, donesem hranu ili čak pokoju mrtvu životinju, ali zasigurno bih se prodala za bilo kakav fini obrok. Jedva čekam da Biljana dođe doma i da idemo u šetnju. Kad me vidi takvu sretnu, Biljana mi kaže: „Skačeš kao da si na federima“. Inače sam uplašena i skrivam se iza nogu, ali svakako bih išla s Biljanom na posao, sklupčala se oko njenih nogu i mirno provela dan. Da me Biljana razumije, znala bi da mislim o njoj kako je vrlo pravedna i stroga, a da ona razumije mene, znala bi kako uvijek želim ići u šetnju i kako bih joj voljela sjediti u krilu, bez obzira što sam možda sad prevelika za to. Zbog prijašnjih trauma nepovjerljiva sam drugim ljudima, ali zato društvo drugih pasa i djece uvijek rado prihvaćam. Biljana tvrdi da sam poslušna i volim se maziti, čime njen autoritet odmah pada. Biljana kaže da smo mi psi najbolji prijatelji jer nikoga ne vrijeđamo, ne proturječimo, slušamo gazde, zahvalni smo i veseli te smo uvijek tu uz njih.   Mi smo jedna velika zajednica od dvije mačke i jednog psa. Do prije nekoliko godina bilo nas je četvero, ali nas je Fredi napustio. On je bio glavna zvijezda kuće kada su ga nakon dva tjedna traženja pronašli na samom vrhu nove, do kraja neizgrađene zgrade. Pronašao ga je njegov vlasnik, profesor Marko Rosić koji je morao zvati vatrogasce kako bi ga spustili. Pošto su bili jako rani sati, cijelo susjedstvo se uspaničilo. Fredi je bio prva mačka koja se vozila u vatrogasnim kolima te ga zbog tog smatramo našom zvijezdom. Ja sam pas Pax, imam osam godina, a ime mi je dodijelila profesorica latinskog jezika Iva Maligec Rosić, Markova supruga. Dobio sam takvo ime jer sam uvijek miran te gdje god me staviš, tamo ću i ostati. Najstariji mačak u kući je Mimo – prava mimoza. Sada ima devet godina, a moji su ga vlasnici spasili s ulice. Najmlađa mačka je Vivi. Stara je tri godine te isto tako udomljena i spašena s ulice. Njihova rutina je kao i kod svake mačke. Cijelo jutro spavaju dok ja, koji inače spavam na hodniku ispred Markovih vrata, jedva iščekujem da se gazda probudi i da me nahrani. Što se tiče Markova i Ivina dolaska s posla, ja sam, kao i svaki pas, presretan što su moji vlasnici konačno došli doma. Eh, da me Marko vodi sa sobom u školu, zasigurno bih bio glavni zabavljač! A mačke bi samo spavale i ne bi smetale. Mačke uglavnom ljude doživljavaju kao sluge jer ih zovu samo kada ih trebaju i kada one odluče da je vrijeme za druženje. Zato mislim da sam, ipak, ja Markov najbolji prijatelj.    Tekst: Petra Eri, 2. b i Iris Kovačević, 2. b Fotografije: iz osobnih albuma profesora/ica